Mi vjerujemo tebi da si ga poznavala, ali to nikako ne dokazuje da je prica istinita, osim ako si i sama bila tamo

hm...sad...ja obozavan horore i fantaziju ali sad bas da duhovi letaju,stopiraju auta,ubivaju ljude ono!! sve sto je malo teze povjerovat ocima,da se objasnit! i to na kraju bude nesto jako banalno!! vjestice? duhovi? sve to ide u istu kategoriju kao Bahamuth,Leviathan,Vampiri,Gorgone,Kerberi, bre,Titani,Goblini....sve isti košmar,FANTAZIJA!! ali ako neko hoce vjerovat u to nije se problem natjerat i nakon nekog vremena pocmes vjerovat!! ja ne tvrdim da ne postoji,samo ja ne vjerujem!!! jos su mi egzorcisti najjaci...on vodom i vikom(molitvom) istjera demona ili djavla iz nekoga,MA DAJ(rekao bi John Cleese:"fool the other one")!!!kako uopce djava udje u tebe??? POLAKO?? BRZO??? NA SUPAK??? NA USTA??? A? ajd previse serem!

Sjecam se da smo se ko klinci puno puta plasili pricama o duhovima i urbanim kvartovskim legendama, al sad jednostavno razmisljam previse racionalno da bi ih ozbiljno shvatio.
S druge strane vjerujem u bujnu mastu i u moc autosugestije koju ne treba nikad podcijeniti.

alo
tejMa ovdje

1. duhovi
ovo sam i ja cuo... ja sam iz rijeke
navodno je neki lik (tatin poznanik ako se dobro sjecam al nemogu rec sigurno jer je to stari prico nekom frendu ja sam iza igro PC pa sam sluso onako bez da znaju) vozio doma prema Rijeci i vidio zensku kako stopira na cesti na kisi..... bilo mu zao sta ceka pa joj je stao i pokupio i odbacio u selo//grad do...... pustio ju je pred kucom nekom di je usla u dvoriste a on je otiso dalje.... za 10 minuta voznje skuzio je da joj je torbice dole na mjestu za noge suvozača.....
vratio se da joj da i uso je u to dvoriste pozvonio na vrata i reko mu je neki lik stari kao da je ona umrla prije 10-15 godina (nesjecam se detalja o vremenu...)

iskreno i ja vjerumem u duhove..... neznam ko je reko da je svijet prejebena stvar da nebi bilo takvih sranja.... zajebano smo mi drustvo....
iako neki kazu da duhovi nisu nasi mrtvi nego da nas svijet postoji u 2 vremenske dimenzije i nekad dolazi do preklapanja dimenzija...
tada mi vidimo one druge a oni nevide nas.... tj obrnuto nekad u njihovom svijetu

a vrag ce ih znat kolko tih sranja ima i prica...

2. alien
samo cu rec.... .david icke..... knjiga: najveća tajna
kad ko ufati vremena (npr leona pa da ne cita krlezu nek si proceta ovo =])
ovo nek vam bude lektira..... razbistrit ce vam se nakon sta procitate ovu knjigu...
meni je dosta stvari... takodjer starcima.........

3. ghost busters
daj rano je pustite me sad sam zaluto....
al.... Fox Mulder & Dana Scully

jos jednom.... ovo nije joPa nego tejMa
(restricted mi je acc danas pa malo spammam sa njegovog) xD

hahaha ja gledam tejMa ono wtf

Ima ta neka kuća u Gorskom kotaru. I sad, neki čovjek je nudio novce onome tko uspije ostati preko noći u toj kući.
Neki rođaci od frendice su se taman bili vratili iz rata i ono mislili su da ih ništa ne može više sje... pa su rekli kao idemo mi,
kartat ćemo se, zezat a i zaradit. To su ionako izmišljotine.
Uglavnom, oni su izašli nakon sat vremena i niti jedan od četvorice nije htio ništa reći; samo su izašli blijedi ko krpe...

E sad to tko to zna... možda su se zahebavali, a možda i ne...

u toj kuci (znam da je neka u gosrkom ili lici bila ) su bila 3 frenda iz kvarta..
isto su se naslusali prica o njoj takvih... kao niko nije osto u njoj duze i te fore.

ugl. dogovarali su se dost dugo oce il nece ic.. na kraju navecer uzeli vrece za spavanje i cugu neku, sjeli na vlak, nakon par sati nasli kucu, zujali malo, napili se, zalegli i prespavali.
jedina cimalica je bila neki zvuk s krova, dok nisu skuzili da ima macketina okolo kolko oces koje skacu...

ugl. nista. nema duhova

This post was edited by The_Outsider on Jan 8 2009 06:28am

Eh sad.. Evo vam jedne istinite priče kojoj je moj frend posvjedočio, a i dosta ljudi iz kvarta.
To se dogodilo prije 5-6 godina. Slavio se njegov 14. ili 15. rođendan, i naravno, u jednom dijelu rođendana
netko je došao na ideju da se prizivaju duhovi. Posjedali su se u krug, ugasili svjetlo, upalili svijeću i počeli blebetati
bezvezne riječi dozivanja. Završili su s time i počeli se smijati jer se nije događalo ništa.
I tako, nakon nekog vremena zafrkancije u kući, došli su na ideju da idu šetati po kvartu.. oko 1 - 1:30 ujutro..
Svi su redom izašli iz kuće i išli na šetnju po kvartu. Prolazili su kraj osnovne škole, uskim putićem koji je bio neosvjetljen, do njega je dopiralo
svjetlo samo iz daljine, od uličnih lampi udaljenih 200-ak metara. Putić je prolazio kraj nogometnog igrališta.
Kako su išli tim putićem, netko od njih se ukipio i problijedio ko' krpa. Ostali su stali, pogledali u smjeru u kojem je gledao ovaj problijedjeli i što su vidjeli?
Blizu sredine igrališta visoka blijeda spodoba u crnoj kukuljici vrišteći se vrtjela oko svoje osi, a oko nje je trčalo nešto crno,
četveronožno, bijesnog izgleda. Potrčali su ja mislim koliko im je dragi Bog nogama dozvolio i stali tek nakon što su bili sigurni da više ne vide igralište.
Vraćali su se prema kući slavljenika, i došli na raskrižje njegove i ulice, i ulice kojom su došli. Nasred raskrižja, crn auto, otvorena sva vrata i gepek,
upaljena sva svjetla i žmigavci, u autu mrak, ali ulične lampe su potvrđivale da u autu nema nikoga. Kako mi je on pričao,
svatko od njih počeo se osvrati i pogledom prelaziti po prozorima obližnjih kuća, ne bi li vidio koje upaljeno svjetlo u sobi nekog stanara. Ali.. nigdje nikog budnog osim njih.
Kaže da je sva sreća da nisu ulazili, niti se približavali previše tom autu - tko zna što je moglo biti..
Otišli su kod slavljenika doma, i naravno, nisu izlazili iz njegove kuće do jutra.. Iz prevelikog straha.

Ovo je priča koja je dokumentriana i snimljena.
Bila je emitirana emisija na televiziji prije par godina.

Nakon teške prometne nesreće ležale su majka i kćer u bolnici. Svaka je bila u svojoj operacijskoj sali u teškom stanju. Liječnici su se borili za njihov život. U istom trenutku i jednoj i drugoj stalo je srce. Liječnici su počeli reanimiranje. Ovako nešto je poslije ispričala kćer: Osjetila sam se laganom kao perce i više me ništa nije boljelo. Pogledala sam prema dolje i spazila sebe kako nepomično ležim u krevetu, a puno ljudi okolo mi pokušava pomoći. Lebdjela sam prema gore i u gornjem kutu sobe spazila svoju majku. Skupa smo gledali moje tijelo i razgovarale. Osjećaj je bio nevjerojatno dobar. Tako miran i spokojan. Poviše nas otvorio se tunel i iz njega je zračila bijela topla svjetlost. Jaka sila nas je vukla prema gore, a mi smo zadovoljne išle jer nas je privukla ta mirnoća i ljubav koja je zračila iz tunela. Odjednom moja majka se okrenula prema meni i rekla mi da još nije vrijeme da ja idem za njom. Ona je produžila naprijed i rekla mi da se vidimo jednog dana. Ja sam otišla do čekaonice ispred sobe i vidjela svog muža i djecu. Muž je bio obučen u crvenu jaknu i bijelu majicu. Pričali su o nesreći i muž je tješio mlađu kćer koja mu je sjedila na koljenu i plakala.......Dalje se više ničeg ne sjećam. Probudila sam se u bolesničkoj sobi nakon 2-3 dana od operacije. Rekla sam liječnicima da mi je majka umrla. Oni su bili zaprepašteni jer mi to nitko nije rekao, a nije ni mogao jer sam spavala stalno.
Nakon toga život se toj ženi skoroz promjenia. Ona od tog događaja se ne boji smrti..... Svi liječnici te bolnice su potvrdili sve što je ova žena opisala. Sve je bilo u detaljima točno. Točno je opisala svog muža u čekaonici i znala je točno vrijeme smrti svoje majke.

Drugi slučaj sličan ovome, je da je žena lebdila iznad svoga tijela i vidjela svoju operaciju, koje instrumente doktori koriste i opisala je sve što su joj radili za vrijeme operacije!!

Ima jako puno ovakvih slučaja kada su ljudi klinički mrtvi... valjda ima nešto u tome...
Jer kako bi inače ti ljudi znali opisati sve točno u detalje...

ta spodoba u kukuljici je moga bit bilo ko,a taj oko njega je trča navjerovatnije crni pas.

to sam i ja mislila